Uganuće skočnog zgloba

uganuce-e1497616387369.jpg


Uganuće skočnog zgloba je jedna od najučestalijih povreda kod sportista. Ova povreda najčešće nastaje prilikom nepravilnog doskoka, trčanja po neravnoj površini ili eventualnim stajanjem na stopalo drugog sportiste.

Kod ove povrede dolazi do naglog istezanja veze skočnog zgloba tokom forsiranog istezanja zgloba kada je stopalo rotirano ka unutra (intenzivna i forsirana inverzije stopala). Uganuće i istezanje zgloba u suprotnom pravcu pri intenzivnoj everziji zgloba je mnogo rijeđe i neučestalo ali je svakako moguće.

Skočni zglob (articulatio talocruralis) predstavlja spoj između distalnog dijela kostiju potkoljenice i tijela skočne kosti (talus). Podršku i stabilnost zglobnoj čahuri daju njeni ligamenti i to: unutrašnja veza talokruralnog zgloba (lig. Daltoideum) sastoji se od 4 dijela pars tibionavicularis, pars tibiocalcanearis, pars tibiotalaris anterior i pars tibiotalaris posterio, spoljašnju vezu talokruralnog zgloba čine lig. calcaneofibulare, lig. talofibulare anterius, lig. talofibulare posterior.

Stepen povrede ovisi od otoka, pojave hematoma, intenziteta boli i ograničenosti pokreta. Na osnovu dodiora ili palpacije bolnog područija može se jednostavno utvrditi koji je ligament povrijeđen a mogu se i primjenjivati karakteristični testovi. Stepen povrede gradiramo u tri stepena počevši od blagog istegnuća, umjerenog istegnuća sa parcijalnim prekidima vlakana ligamenta i totalna ruptura ili prekid kontinuiteta ligamenta. U pojedinim slučajevima neophodno je i raditi rengen snimak u dijagnostičkom postupku.

U akutnoj fazi povrede neophodno se pridržavati principa koji smo već prethodno opisivali RICE i primjenjivati laganu drenažu otoka koja se postiže laganim pomjeranjem otoka u smijeru krvotoka. U drugoj fazi oporavka neophodno je provoditi analgetske fizikalne procedure, primjena adekvatne kineziterapije koja uključuje lagane vježbe propriocepcije. Kod profesionalnih sportista neophodno je izbjegavati dugotrajne imobilizacije koje slabe zglobne strukture. Lagano bandažiranje zgloba uz primjenu različitih krema može biti iznimno korisno. Kao prevencija ponovne povrede koristi se u početnim fazama funkcionalna bandaža i procedure jačanja okolnih struktura zgloba. Preporučena je i primjena kinezitapeinga u procesu liječenja i oporavka. Oporavak ovisno od stepena povrede može trajati od 5 dana pa čak i do dva mjeseca.

Napominjem svaki organizam je indivualno karakterističan i neophodno je prilagoditi pristup pacijentu na osnovu njegovih fizičkih karakteristika i shodno tome i osmiliti individualno prilagođen program rehabilitacije.

STRES FRAKTURA

stres-frakture

Stres fraktura predstavlja termin koji se koristi u traumatologiji za opisivanje stanja koje je karakterizirano sitnim pukotinama (frakturama) u kosti. Ove pukotine su u većini slučajeva uzrokovane zbog djelovanja jake sile na kost kod iznimne fizičke aktivnosti (kada govorimo o trkačima onda je najčeće riječ o skokovima i trčanju) ili zboga opetovanih udaraca veće jačine. Kod trkača najčeće su stres frakturama zahvaćeni donji ekstremiteti a podrazumjevaju lomove ili napuknuća u predjelu stopala i potkoljenice. Svi izvanjski faktori poput umora, prenaprezanja, neadekvate obuće i pripreme kao i kod ostalih stanja mogu doprinjeti nastanku frakture. Zbog ovih faktora trkači moraju konstanto imati na umu koji su to rizici a pored navedenih na nastanak stres frakture utječu i sama gustina gosti, neuravnotežena tjelesna težina, loša kondicija, visoki svod stopala kao i slaba i loše distribuirana mišićna snaga. U iznimnim slučajevima faktor nastanka frakture mogu biti različita patološka stanja poput artritisa, osteoporoze kao generalno loše zdravstveno stanje.

Najčeće manifestacije ovoga bolnoga stanja su: bol u kosti, bol na dodir, bol kod opterećenja te prisutnost edema (otoka) u predjelu boli. Dijagnoza se uspostavlja na osnovu anamneze i rtg nalaza.

Proces oporavka je dug i iscrpan. Ono što najviše pogađa sportiste je činjenica da moraju biti duži vremenski period u nekim slučajevima i do dva mjeseca van trenažnog procesa. Iznimno je važno da osoba koja se liječi od stres frakture u periodu oporavka radi konstanto zamjenske vježbe poput vježbe statike, kako bi reducirli mogućnost mišićne hipotrofije koja je gotovo neizbježna kod ovakvih stanja. Fizikalne terapije su i više nego preporučne a uključuju različite analgetske i antiinflamatorne procedure i aplikacije. U fazi vrćanja redovnim dnevnim i trenažnim aktivnostima potrebno je postepeno uvoditi vježbe sa malim opterećenjem i laganim šetnjama pa zatim krenuti u lagano trčanje te potome vratiti se standardnom rasporedu.

U suštini najvažije je uraditi sve kako ne bi došlo do mogućnosti za nastanak stres frakture koju je najbolje prevenirati na način da se pridržava standardnih preporuka vezanih za obuću, opterećenje, uravnoteženu prehranu bogatu vitaminima, kalcijem i vitaminom D te izbjegavanjem narkotika.

Na posljetku u svakom preventivnom procesu ali i oporavku neohodna je snažna volja i upornost koja bi trebala biti sastavni dio čvrstog karaktera i osobnosti svakog sportskog profesionalca.

Plantarni fascitis „Bol u peti“

Plantarni-fascitis

Plantarni fascitis ili žargonski poznatiji kao termin „Bol u peti“ predstavlja upalu tetive koja se proteže cijelom dužinom donje strane stopala.

Najčešće nastaje usljed opetovanih opterećenja u predjelu plantarne fascije te se javlja kao svojevrsni sindrom prenaprezanja ovoga dijela tijela. Najčešća lokalizacija intenzivne boli je u prijedjelu hvatišta tetive na petnoj kosti, koja ako se adekvatno ne tretira, vremenom postaje sve gora i može izazvati ozbiljne probleme. Plantarna fascija se anatomski nalazi sa donje strane stopala i proteže se od petne kosti ili kalkaneusa do prstiju stopala. Zbog njene veoma važne uloge i opterećenja prilikom izvođenja pokreta javlja se ovaj problem kao posljedica različitih faktora. Najčešći faktori koji uzrokuju ovaj problem su pretvrda i anatomski te individualno ne prilagođena obuća i površina za trening kao i loše planiran i izvođen trening. Osim ovih postoje faktori koji su urođeni pa doprinose razvoju ovoga sindroma poput različitih strukturalnih deformiteta stopala. Važan faktor svakako je i neadekvatna težina ili pretilost.

Kod težih stanja ovoga oboljenja može se javiti i koštani „trn“ koji otežava proces liječenja i stalno uzrokuje probleme, pa su neophodne duge i intenzivne fizikalne terapije a na koncu je moguć i operativni zahvat ukoliko sve konvencionalne procedure ne pokazuju rezultat. Najčešći tretman koji se koristi kod liječenja ovoga stanja je krioterapija odnosno terapija ledom, korištenje antiinflamatornih i analgetskih gelova, manuelna masaža, fizikalne procedure, vježbe istezanja u različitim položajima, korištenje silikonskih uložaka, korištenje adekvatne obuće i izbjegavanje prethodno navedenih riziko-faktora a posebno onih vanjskih na koje možemo utjecati. Korištenje kinezio traka također može umanjiti i prevenirati bolove.

Vrlo jednostavna aktivnost koja povoljno utječe na bol u fasciji a koju svi možemo raditi kod svakodnevnih aktivnosti jeste „valjanje“ teniske loptice. Prilikom izvođenja ove aktivnosti dolazi do laganog istezanja i masaže fascije koja povoljno utječe na ovo stanje te ga ublažava.

Loptica.jpg

Da bi riješili ovaj sindrom moramo biti strpljivi i uporni i svakako u fazi kada je trkač van treninga neophodno je da vrijeme kvalitetno rasporedi i provodi sve navedene principe tretiranja. Samo mirovanje bez adekvatnog tretmana neće riješiti problem, jer će se intenzivna bol veoma brzo vratiti nakon ulaska u fazu treniranja.